zabranjeno pusenje

znači, ovako, nakon dugo razmišljanja, napokon san donijela odluku života...

...udat ću se za nekog parešu i cili život živit ko princeza...

(neuspio pokušaj kopiranja Rundeka, hehe)

21.6.- prvi je dan ljeta. Završila je nastava. Počelo je ljeto i s njim su došle sve ostale radosti, blago meni, spuštam se na razinu 13- godišnjeg djeteta…
Ej majko idem se ja igrat…..
O 'ćeri kolko ti je godina….
Ma ima li to veze?…
Toliko smo se promijenili i tako brzo odrastamo, malo se igramo,….
'Kao da zaboravljaju da su i oni nekad bili djeca', ma šta jesu, još su, još smo…………………………..i ostajem još dugo………………………….

…ljepota je noć koju je slijepac sebi odabrao da mu bude dan…
Vječna tema, ljepota, i vanjska i unutarnja.
Još davno mislila sam da je vanjska ljepota jako bitna, ruku na srce i nisam se mnogo obazirala na onu unutarnju ljepotu, na ono što ljudi zapravo jesu. U međuvremenu sam promijenila mišljenje, pa sam došla na to da vanjska ljepota gotovo uopće nije ni bitna, a sada, sada, zahvaljujući jednoj situaciji kojoj baš i ne zahvaljujem, mislim da je bitna, gotovo kao i ona unutarnja, u biti manje, ali je svakako bitna. Ali opet se tu pojavljuju različite prepreke, jer često puta u životu kada bolje upoznamo neku na oko vrlo lijepu osobu upoznavši ju «u dušu», zapravo (kako u jednoj knjizi piše) :»kose koje zvah zlatom prije, poznam da su ljute zmije, lice koje mi je bilo ruža u zoru, sad je drača bodežljiva, a usta za koje mišljah da su med, zapravo su otrovane…», shvatimo da je ta vanjska ljepota tako varljiva, i da ne znači mnogo, a s druge strane kad upoznamo osobu koja je smiješna, zanimljiva, pametna, gotovo da se i ne obaziremo na njen izgled.
Bilo kako bilo, koliko god mi to negirali vanjska ljepota je jaako bitna, iako, kaže žena od koje sam stvarno mnogo naučila u posljednjih par godina, koliko je poznajem, « s vremenom se navikneš i na lijepa i na ružna čovjeka, važno je ono unutra».
Pa eto, sami prosudite što vam je važnije, jer kako god okreneš, posljedice snosite sami. =)

… oooo…

.. a štaš napisali i atarovci post, ne mogu od sramote da nešto ne napišem; uglavnom kako još nisam našla dečka da me inspirira( samo smiješak molim,hehehehehe), morala sam potražit inpiraciju negdje drugdje, na žalost nisam ju pronašla (ajoooj), pa reče meni Šuša da napišem štogod o glazbi.
Pa da više počnem; meni u životu mnogo znači, i stvarno kad god stignem uvijek nešto slušam, naravno, prilagodljivo situaciji, ili bolje rečeno stanju u kojem se nalazim, od nekih laganica koje uvijek dobro dođu kad sam tužna, povrijeđena, razdražljiva… pa do onih koje dobro dođu kad mi je do glupiranja, ludovanja…
Narodnjaci?? Nikako ne, no ipak, ko voli…; a šta sad volila bi kad se uopće ne bi slušali ,al eto moraš poštivat raju jel. Valjda svak ima pravo slušat šta oće, a i ne bi bilo u redu kada bi ljudima bilo zabranjeno da slušaju ono što vole.
Ako ste primjetili, gotovo iza svakog posta ja copy/paste neku pjesmu, pa bi valjda i to nešto trebalo značit. Najbolja pjesma, valjda ova, iako mi se čini da onako, pomalo se mijenjam…na bolje, naravno… =)


Parni Valjak- Molitva

Ko da nemam snage da nastavim
Kao da je pjesmi kraj
Lagano se topim i nestajem
I moje pjesme više nisu ljubavne
Gubim vjeru, a ona mi je sve

A onda svane novi dan i ja se zaljubim
U ovo nebo iznad nas
I sunce što se smiješi ko kad majka oprašta
Djeci što su bila nestašna

Kaži kako dalje kad, kad se nebo zamrači
Kad se spuste oblaci, kad se sunce ne vidi
Kaži kako dalje kad ljubav nestane
Kad se riječi istroše, kad se natrag ne može

Mama, zar si lagala kad si govorila
Da dobro uvijek pobjeđuje
I kada ne znaš kojim putem treba putem ljubavi
I da smo ispred Boga isti svi

Kaži kako dalje kad, kad se nebo zamrači
Kad se spuste oblaci, kad se sunce ne vidi
Kaži kako dalje kad ljubav nestane
Kad se riječi istroše, kad se natrag ne može

Tako malo vremena nam ostaje
Kada stisnu godine
Bez ljubavi sve prestaje

Skromnost, hm.

Nikad je dosta ili pak nikad je ne dosta, a sta reć, ne znam, ma u biti znam, zapravo, želim nešto napisat o lažnoj skromnosti.
Iskreno, mrzim je, al se isto tako pitam da li osuđivati ljude koji «glume» tu neku lažnu skromnost ili ne, tj. da li su zapravo svjesni toga. Sve do unazad par dana sam to osuđivala, no razmišljajući sam došla do ideje da ljudi možda nisu toga ni svjesni. A zašto, možda upravo zato jer pored silne skromnosti, kad i rade nešto dobro, nisu uopće svjesni u potpunosti da to nešto dobro rade i onda ta njihova skromnost postaje lažna, lažna u našim očima, a možda zapravo nije lažna, nego baš ona, nazovimo je tako «prava».
Naravno da postoje mnogi slučajevi gdje se ona svjesno pojavljuje, no kako procijenit, nemam pojma, a možda se bolje tim i ne zamarat, no, opet, možda bolje i je, jer bježući od toga možemo doživjeti pojedine ljude na potpuno drugačiji način, onakvim kakvi zapravo nisu, a ne želim to, ne, nikako.

Život je lijep, život je sada!!!




Kemal Monteno- Vratio sam se živote

Opet mogu čuti kako raste trava
Obuklo se nebo, košulja mu plava
Proteže se more i zijeva
Kihnulo je Sunce i oblaka nema.

Opet mogu budan sanjati sve što želim
Imam svemir ljubavi s tobom da ga dijelim
Opet kuca strana lijeva
Sretan sam jer znam...opet mi se pjeva!

Vratio sam se živote
Otjer´o sam dane sive
Imaš li za mene još ljepote
Vratio sam se opet među žive...

Opet sreća tragove mi prati
A do kada, ko to može znati
Sve dok u meni živi nada
Život je lijep, život je sada!

Vratio sam se živote
Otjer´o sam dane sive
Imaš li za mene još ljepote
Vratio sam se opet među žive...>